---

Iz kutjevačke prošlosti

Prije davnih šesto ljeta,
da li više ili manje,
bijeli fratri u Kutjevu
stekoše imanje.

Podigoše dvore, crkvu,
plodne vinograde.
Naučiše Kutjevčane
da marljivo rade.

Ubrzo su vinogradi 
dali pitka vina.
Najpitkijim slovila je
stara graševina.

Majstori su vinski bili
ti radišni fratri,
k'o kovači u vignjištu
i pri vrućoj vatri.

Divan podrum uzidaše
za duga stoljeća,
ne sluteći kakva će ih
popratiti sreća.

Taj fratarski vinski podrum 
postao je meta 
poklonika graševine
iz bijeloga svijeta.

U njemu je vino pila
Trenkova elita.
Često bi ga pohađala
i vladarska svita.

Stol Marije Terezije,
il' njegova sjenka,
podsjećaju na druženje
Carice i Trenka.

I selska su domaćinstva
pretakala vina.
To je piće seljanima 
bila medicina.

Pili su ga radi zdravlja
još od malih nogu.
Za taj darak molitvom se
odužiše Bogu. 

Kad velmože u zakone
umiješaše prste,
otjeraše bijelu braću
da se drugdje krste.

Baštinu im rasprodaše
za neke sitniše.
Znalci kažu: "Vrijedila je
bar pet puta više."

Ništa bolje ne prođoše
ni novi vlasnici.
Iz kuće ih istjeraše
crveni pravnici.

Zatvore su odgudili
ni dužni ni krivi.
Sreći mogu zahvaliti
što s' ostali živi. 

Bijahu to Turkovići,
poznati vinari.
Od zle kobi spasiše ih
Kutjevčani stari.

Kutjevo je tužno prošlo
još za svjetskog rata:
bijela kuga ušla mu je
na široka vrata.

Šijaku je ostavila
gdjegdje kojeg sina.
Pitaj Boga s kim će popit
koju čašu vina.

Što se zvilo, zlo se zbilo,
ponovit' se neće.
Novi život u Kutjevu
najbolje se kreće.

                      Mijo Matezić