---

Kutjevačka Majka Božja

Šta se ono Turčin pomamio ljuti,
Koje su mu staze, koji su mu puti,
Da preoštru sablju posjeklicu paše,
Da crnoga konja pomamnoga jaše?
Kad je Ture bijesno, tko da dobro sluti?
Domala će jauk do neba se čuti:
Jao vama, momci! Jao vama, snaše!
Kada divljeg konja bijesno Ture jaše:
Kutjevačka Gospo, u pomoć nam budi!
Zadrhtala raja, zaplakali ljudi.
Odmah će vam pomoć! viknu bijesno Ture
I k drvenoj crkvi leti poput bure.
Zaurlalo Ture: Sada sebe spasi,
Kutjevačka Gospo, i pokaži, šta si!
Nagna Ture konja do Božjeg oltara,
Gdje je slika bila Majke Božje stara,
I zamahnu sabljom, da sasiječe sliku, 
Tu jedinu nadu puku mučeniku.
Al u isti čas se s konjem mrtav sruši.
Od tog čuda narod u suzah se guši.
Od milja i sreće Gospu slavi vazda 
i sirotan blijedi i bogati gazda. 
Nijedan već Turčin nije slike dirno,
Čudotvorka blaga smiješi nam se mirno,
A unuče baka uči sijeda svoje:
Kutjevačka Gospa pokaza nam, što je!

                                       Velimir Deželić