Kutjevo moje
Poklonit ću ti vijenac od prošlosti moje. U vijencu prvi plač i koraci tek rođenog proljeća. Prašnjavo djetinjstvo što luta po klasju nemirnog žita. Prva slova, i sve igre i nestašluke izvučene ispod đačkih klupa, i prvu ljubav sakrivenu u makovima, crvenu od ljubomore Tvoje, Kutjevo moje. Poklonit ću ti vijenac ispleten od prošlosti moje. Vijenac od suza hladne večeri one, što moli i zove. Ne ostavljaj, tužne, kraj kestena stare ljubavi svoje, i Riku što huči i odnosi na trenutak sve tuge i nedovršene snove. Ja idem. Ja moram. Ponijet ću samo mali dio duše Tvoje, Kutjevo moje. Poklonit ću ti vijenac od sadašnjosti moje. Vijenac od bezbroj duginih boja i šarenila proljeća tvog, od prelijepe pjesme, pjesme anđela, cvrčaka i ptica. Vijenac što zrači toplinom tvog srca i još nedozrelog žita. Ja sam opet tu, u toplom krilu tvom, u snazi još jače slobode Tvoje, Kutjevo moje. Poklonit ću ti vijenac od budućnosti moje. Vijenac satkan od čipke, okićen svim bojama zlatne jeseni one, i kao iz magle čuje, zadnji sati života nekog se broje. Znam. Tad će mi zvijezda svoj posljednji pokazati put. Al' zazvonit će opet dvaput kutjevačka zvona. Ne. Neću im reći posljednje zbogom. Ostat ću tu, Kutjevo, s tobom. Ljerka Šestak