Slavonija
Prazni sokaci šoru zbore
Zar nas je moglo zadesit' gore
Nema šokaca ni šokica
Nema dječice rumenih lica
Nema kola a ni konja vrani
Da pojure prek' slavonske ravni
Nema više veselih čordaša
Nit u šumi kršnih kirijaša
Nigdje nikog utihla ravnica
Samo cvrkut usamljenih ptica
Ni proljeće nije kao prije
Cvijeće na livadi svoju tugu krije
Čeka ravnica neke bolje dane
Da mladost pusta zorom osvane
Da ljudi opet kao nekada
Na pozdrav mahnu preko ograda
Tuđina uzela ljude sa sela
Uzela naša sijela i prela
A đeram stari škripom progovara
Doć'e ljudi na ognjišta stara
Doć'e ljudi izboranih lica
Jer u srcu osta im ravnica
Da umornim, staračkim korakom
Prošetaju šorom i sokakom
Da ugriju kosti na ognjištu dragu
Dočekaju zoru na rodnome pragu
Da umiju lice vodom sa bunara
Poslušaju misu sa znanog oltara
I da onda mirno na počinak krenu
U Slavonsku grudu, u toplinu njenu
Jer šokačko srce u grudima bije
I u sebi nosi ravan Slavonije...
Verica Zorić