---

Slavonija

Prazni sokaci šoru zbore
Zar nas je moglo zadesit' gore 
Nema šokaca ni šokica 
Nema dječice rumenih lica

Nema kola a ni konja vrani
Da pojure prek' slavonske ravni
Nema više veselih čordaša
Nit u šumi kršnih kirijaša

Nigdje nikog utihla ravnica 
Samo cvrkut usamljenih ptica 
Ni proljeće nije kao prije 
Cvijeće na livadi svoju tugu krije

Čeka ravnica neke bolje dane 
Da mladost pusta zorom osvane 
Da ljudi opet kao nekada 
Na pozdrav mahnu preko ograda

Tuđina uzela ljude sa sela 
Uzela naša sijela i prela 
A đeram stari škripom progovara 
Doć'e ljudi na ognjišta stara

Doć'e ljudi izboranih lica 
Jer u srcu osta im ravnica 
Da umornim, staračkim korakom 
Prošetaju šorom i sokakom

Da ugriju kosti na ognjištu dragu
Dočekaju zoru na rodnome pragu
Da umiju lice vodom sa bunara 
Poslušaju misu sa znanog oltara

I da onda mirno na počinak krenu 
U Slavonsku grudu, u toplinu njenu 
Jer šokačko srce u grudima bije 
I u sebi nosi ravan Slavonije...

                             Verica Zorić